Lipanj u Lipiku s lipama i Duhovima

Lipe cvatu u Lipiku, a intenzivan miris njihovih cvijetova širi se svuda u okolicu. Prekrasan je to grad u Moslavini, prepun zelenila i mirisa koji se razliježu u lipnju tim prekrasnim, pitomim gradićem. Već dugo nisam naišla na grad koji ima tako lijepo uređene parkove. Naime, prva asocijacija bila mi je ona na čuvenu vrstu konja Lipicanera, koji su ujedno i brand ovoga grada po kojemu je dobio i ime. Konje nismo uspjeli vidjeti, samo znam da ih se nešto poslije rata vratilo iz Srbije u jadnom stanju. Valjda su smješteni negdje u okolicu Lipika. 

                         

Lipik je grad koji ima svoje kulturne i prirodne vrijednosti i resurse po kojima je nadaleko poznat, kao na primjer, po izvorima s ljekovitom vodom. U njemu su smještena razna lječilišta i bolnice. Cilj našega putovanja je bila organizirana izložba podravkine Likovne sekcije u Multikulturalnom centru knjižnice u Lipiku. Stigli smo malo ranije u Lipik, kako bi prošetali gradom te razgledali njegove znamenitosti i ljepote.

               

Grad naoko izgleda čisto i uredno, samo gdje pokoji prolaznik, nema gužve niti intenzivnog automobilskog prometa. Podsjeća me na neku prošlu vremensku epohu, koja priča svoju priču. Začudilo me stanje u kojem se nalazi većina kuća, na kojima su još uvijek vidljivi tragovi i posljedice od Domovinskog rata, te napada neprijateljskih šrapnela. Te kuće predstavljaju dio povijesti i baš na njima je vrijeme stalo. One su potpuno puste, opustošene i napola porušene, s razbitim prozorima. Da se zaključiti da su to bile velike kuće, vile i neki važni društveni objekti. Ima ih mnogo. Ustvari pola Lipika je u izgledu minulog vremena. Stalno me mučilo to pitanje, zašto nisu obnovljene i zašto nitko u njima ne stanuje. To su ustvari kuće duhova. Iz njihovih njedara raste drveće, koprive i drač. Izgledaju kao iz filma iz „Dan poslije“, poharane tornadom i kataklizmičkim utjecajem. Zaustavila sam nekog prolaznika, starijeg gospodina, koji je pored nas prolazio na svom starom biciklu, da bih ga upitala, zašto te kuće nisu obnovljene te naoko nikom ne pripadaju. Dobila sam odgovor, da te kuće imaju svoje vlasnike koji nisu u Hrvatskoj, već negdje drugdje te većina njih ne pripada Hrvatskom narodu. 

Naša država želi otkupiti te kuće, no po nekoj razumnoj cijeni, kako bi ih obnovila i dala im funkciju, međutim vlasnici traže enormne svote novaca koje im Hrvatska ne može platiti, pogotovo u ovom razdoblju ekonomske krize i stagnacije. Imam osjećaj da agresor još uvijek čuči u Hrvatskoj u Lipiku, tražeći otkupninu za kuće koje je sam razorio. Teško je uopće tu priču shvatiti, a kamoli je razumjeti. Naime, kako situcaije u Hrvatskoj nije baš nešto sjajna, da li zbog neznanja, neimaštine, inertnosti, nevaljalih zakona, ovako će grmlje i koprive i dalje rasti iz ovih kuća, dok ih priroda potpuno ne preuzme, baš ako one u Detroitu, čiji su stanovnici zauvijek otišli u potrazi za boljom budućnošću, ne mareći što su sve iza sebe ostavili.

 

Nemar je to i nebriga Hrvatske vlade odnosno države koja nije u stanju s takvim problemom izaći na kraj. Umjesto da takvo bahato ponašanje sankcionira i dodjeli velike kazne ponaša se kao inertni promatrač i nihilist. To je još jedan veliki minus naše državne politike i vlade, na sramotu hratskog naroda.