Sindrom letimičnog pogleda
Prvi začetnici Globalne mreže su bili Amerikanci za potrebe vojske. Ista stvar je bila i s mobitelima tj s izvornom Motorolom. Dok su prvi computeri bili veliki po nekoliko tona Univac i Eniac, koji su morali imati izgrađe posebene prostorije u kojima je bila instalirana ventilacija odnosno rashladni uređaj kako bi postrojenje štitila od pregrijavanja kako bi mogli nesmetano obavljati svoju zadaću.
Svrha i uloga Interneta je zapravo disperzija informacija i podatka u globalnu mrežu, pretočenih u kodove koji se ponovo pretvaraju u ono što smo odabrali odnosno što želimo, slike tekstove, movie. Tako pritiskom jedne tipke ulazimo u 'pukove' Internetske mreže svih mreža i povezujemo se s cijelim svijetom. Tu smo voljni ostaviti sve svoje podatke i intimne sadržaje, dokazujući svoj ego, te rado pronalazimo i tuđe kako bi se uspoređivali sa njima. Intima nam je tada stavljena na potpun ogled. Da li samovoljno ili od neke druge ili treće osobe koju smo na neki način ovlastili. Naime na internetu možemo pronaci osobni identifikacijski broj svake osobe koju želimo pronaći, jer su tako nažalost dopustile 'mjerodavne institucije' i vojska 'stare i nepismene' administracije.
Ponekad i sami svojom voljom izlažemo svoje osobne podatke i informacije javnost, ne mareći za njihov sadržaj. Tako upravo želimo reći kako smo dobre volje, kako smo stekli dobar honorar ili posao, kako smo unaprijeđeni, kako smo dobro ručali, proveli vrijeme s dragom osobom, popili s nekim kavu, vodili ljubav.... Zatim, želimo radi usporedbe s drugima dati u ogled svoje preference, i svoje misli . Po meni to i nije ništa strašno, već je to zapravo izazov novih tehnologija kojima se ne može odoljeti. Tu spada je i moj virtualni svijet, ali samo u granicama kontrole i svijesti. Od svih postavljenih informacija očekujemo feedback. Obožavam društvene mreže i volim komunicirati preko njih to mi je tako cool. Preko njih se povezujem s ljudima virtualno i fizički.
Jednostavno zbog nedostatka vremena prisiljeni smo komunicirati preko svemirskih stanica i softverskih aplikacija globalnih mreža. Ustvari tako najprije dolazim do pravih i pravodobnih informacija. Informacija mora biti kratka jasna i sadržajna, što manje teksta, više slika, a od poruke uvijek očekujem feedback. Napokon to je i komunikacijska kultura koja se očekuje od svake osobe kojoj je upućena.
Neki stariji stučnjaci još uvijek, za čudo nisu se ili nisu htjeli prilagoditi rastu tehnoloških napredaka 21. stoljeća, i čovjek se zapravo zapita, zar nisu spremni ići u korak s modernim tehologijama? Već govore protiv i zaključuju kako je internet zaglupljivanje ljudi. Pitam se samo kako su to uspjeli s obzirom da ga baš i ne koriste ili ga koriste površno ili minorno.
Istina je da se javlja 'Sindrom letimičnog pogleda', što je po meni u redu jer ništa nije savršeno. Već je i to jedan od načina pristupu i konzumaciji informacija s Inteneta. Dakle brzo, kratko i jasno, baš u skladu s vremenom u kojem živimo. Neke informacije koje ne stignemo proraditi uzimamo opciju save as i pohranimo negdje, a kada dođu na red ili možda nikad te odu u zaborav, možda je to jedina zamjerka i postupak spomenute komunikacije...previše smo zasičeni od silnih disperziranih informacija, tako se previše ne pridaje pažnje i važnosti tipa: potresi, protesti, štrajkovi, krvoproliće, jer se to stalno negdje događa i ponavlja. A, rekla bih da je površnost nekada i znamljiva i lagodna u kojoj možemo ponekad i uživati. Mir interaktivene samoće bez FB, Twittera, My space....ponekad i dobro dođe. Onda sjednemo u automobil i odemo negdje u prirodni rezervat mira i tišine, meditirajuću sa zvijezdama, oblacima, vodom, pticama.........
N.Z.L.
